Zdravstveni sustav nam ništa ne valja. Ništa ne rade, samo sjede po klinikama i čekaju plaću. Ne javljaju se ni na telefon! Liste čekanja su nam da umreš dok dođeš na red!
Bogati imaju privatnike, a mi mali ljudi nek krepamo! Izmislili su pandemiju da nas se riješe! Te i mnoge druge manje ili više objektivne kritike zdravstvenog sustava nešto su što se moglo čuti odavno, a od početka pandemije čuje se sve više.
Zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj kronično prijeti kolaps. Manjak je zdravstvenih djelatnika, manjak je kapaciteta, na preglede se uistinu čeka neprihvatljivo dugo.
No, nije sve isključivo greška sustava i organizacije. Ljudi vole zaboravljati da je dobar dio odgovornosti za funkcionalan zdravstveni sustav – upravo na njima. A koliko smo sami krivi za stanje, ne treba previše pretpostavljati – konkretni podaci postoje, a i tamo gdje se ne može u potpunosti precizno navesti postotak individualne krivnje svakog građanina za loše stanje zdravstvenog sustava, postoje indikacije i korelacije između određenih ponašanja i posljedičnog terećenja bolničkih resursa.
Kad i kolektivna i individualna odgovornost zakažu, kako da sustav reagira da bi zaštitio često nesuradljivu populaciju? Paternalizam je u 21. stoljeću na Zapadu neprihvatljiv koncept, pa ipak, statistike i očigledne situacije navode na zaključak da ljude nekad treba spasiti od njih samih. Što sustav može napraviti da popravi situaciju, a da ipak ne klizne u moralno upitne i etički neprihvatljive prakse, teško je pitanje.
ZDRAVSTVENI MODEL
Hrvatska, u teoriji barem, ima jedan od najetičnijih i društveno osjetljivijih sustava zdravstvene skrbi. Putem obveznog osnovnog zdravstvenog osiguranja u proračun ulazi novac poreznih obveznika koji ide prema troškovima zdravstvene skrbi za sve. Cilj takvog sustava je jednako dostupna zdravstvena skrb za sve, neovisno o imovinskom stanju. Gotovo svi pregledi su besplatni, za lijekove se eventualno plaća postotak naknade, a ne puna cijena lijeka. Javlja SLOBODNA DALMACIJA
U praksi to izgleda drukčije. Zbog nerazmjera u potrebama i kapacitetima (bilo da se radi o ljudskim resursima ili prostorima/uređajima) pristup zdravstvenoj skrbi otežan je, stvaraju se liste čekanja, a nerijetko time pada i kvaliteta usluge.
Kada se uz to dogodi i neka izvanredna situacija, poput ove kojoj svjedočimo, a koja dodatno optereti sustav, problemi se gomilaju.
Nesuradljivost ljudi i neodgovornost prema sustavu tu nimalo ne pomažu. S jedne strane, građani se rizično ponašaju prema vlastitu zdravlju, ne samo u kontekstu pandemije, nego i općenito, imamo visoku stopu pušača, konzumacije alkohola, raste postotak pretilosti i sličnih rizičnih faktora.
S druge strane, mnogi i svoju lokalnu ambulantu doživljavaju kao dućan sa slatkišima, pa raste i konzumacija lijekova na recept.
Zbog svih tih faktora, naš “besplatni” zdravstveni sustav zapravo ispada vrlo skup i neodrživ. No, kako ga promijeniti da bude efikasniji i isplativiji, a da većina ostane zadovoljna?
RIZIČNI FAKTORI
Jedno od mogućih rješenja je možda uključiti faktor rizika u obvezno zdravstveno osiguranje. S obzirom na negativne trendove u fizičkoj aktivnosti mladih i poražavajuće statistike nekih drugih faktora, jedna od opcija poboljšanja kvalitete zdravstvene usluge mogla bi biti povećanje prihoda, koje bi omogućilo konkretno ulaganje u određene resurse u zdravstvu.
Iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dobili smo podatke o zdravstvenom stanju Hrvata i problematičnim ponašanjima.
Primjerice, Hrvati su među gorima u Europi po pitanju učestalosti pušenja. Ako bi pušači plaćali određeni dodatan postotak u zdravstveno osiguranje zbog dokazano većeg rizika oboljenja od plućnih i drugih bolesti, taj novac bi se mogao uplaćivati upravo u odjele za plućne bolesti. Pušenje je poseban zdravstveni problem i zbog tog što nije rizični faktor samo za pušače, nego i za nepušače, pa je svakako jedan od problema koji bi se mogao rješavati i metodama penalizacije, i tako utjecati na to da posljedice pušenja (aktivnog ili pasivnog) plaćaju dobrim dijelom uživatelji u dimu.
Naročito je to važno naglasiti kada su zbog pušenja zdravstveno ugrožena djeca ili nerođene bebe, zbog čega bi se možda, u današnje doba kada su nam rizici i uzročno-posljedične veze itekako poznati, trebalo ozbiljnije razgovarati o kažnjavanju pušenja u blizini djece, pušenja u blizini djeci namijenjenih prostora (poput vrtića, škola, igrališta) i pušenja u trudnoći, što dokazano povećava rizik cjeloživotnih negativnih posljedica za plod. Ostalo pročitajte na izvornom LINKU
DEMOS MEDIA